Na makrobiotiku se često odlučuju osobe kojima su dijagnosticirane bolesti za koje konvencionalna medicina nema adekvatne terapije, poput karcinoma. Ovakav način prehrane obuhvata cjelovite žitarice, povrće, soju, a ograničava mliječne proizvode, procesiranu hranu i meso.

Ovakava prehrana, siromašana zasićenim mastima i holesterolom, a bogata prehrambenim vlaknima, vitaminima i mineralima, može smanjiti opasnost pojave bolesti srca i karcinoma.

Ipak, zbog ograničavanja nekih namirnica, ovakav način prehrane može biti manjkav, te može doći do nedostatka kalcija, vitamina D, vitamina B12 i željeza, te se stoga ne preporučuje djeci, adolescentima, te trudnicama i dojiljama.

Makrobiotika privlači sve veću pažnju zbog izvjesnog broja medicinskih prikaza slučajeva kod pacijenata koji su se oporavili od neizlječivih karcinoma. Osnovni principi makrobiotike u skladu su s preporukama mnogih uglednih medicinskih institucija koje se bave prevencijom kroničnih bolesti, naročito karcinoma.

Prvi zapisi o korištenju pojma "makrobiotika" sežu još od Hipokrata. "Macro" je grčka riječ za "najduži", a "bios" je grčka riječ za "život". Pojam "makrobiotika" odnosi se na način života koji je u harmoniji s beskrajnim skladom svemira.
Tokom historije, filozofi i liječnici sa svih krajeva svijeta koristili su ovaj pojam kao oznaku života u skladu s prirodom, jednostavne izbalansirane prehrane i dugovječnosti.

Smatra se da moderna makrobiotika potiče iz Japana, gdje su je na početku dvadesetog stoljeća popularizirali dr. Sagen Ishitsuka i Yukikazu Sakurazawa. Ovi japanski edukatori izliječili su se od ozbiljnih bolesti slijedeći jednostavnu prehranu koja se sastojala od smeđe riže, miso - juhe i povrća iz mora.

Nakon ozdravljenja, Ishitsuka and Sakurazawa (na zapadu poznat pod pseudonimom George Ohsawa) radili su na integriranju istočnjačke i zapadnjačke filozofije i medicine kako bi kreirali jedinstveni princip prehrane i životnog stila koji je danas poznat kao makrobiotika.

Osnovne preporuke za provodenje makrobiotičke prehrane:

Cjelovite žitarice, uključujući smeđu rižu, ječam, zob, raž, kukuruz i puno zrno pšenice trebaju činiti 50-60% dnevnog unosa hrane. Iako se prednost treba dati integralnim žitaricama, mogu se konzumirati i male količine rafiniranih žitarica.

Svježe povrće trebalo bi činiti 25-30% unosa hrane. Poželjan je dnevni unos kupusa, brokule, cvjetače, kelja, blitve, luka i bundeve. Povrće koje se konzumira 2-3 puta sedmično je celer, zelena salata, gljive, grašak i grah. Povrće treba biti pripremljeno na pari, s dodatkom male količine nerafiniranog biljnog ulja.

Grahorice i povrće iz mora trebaju činiti 5-10 % dnevnog unosa hrane. Posebno vrijedne namirnice su grah, leća i tofu (sir od soje).

Supe bi trebale činiti 5-10 % dnevnog unosa hrane. Svake sedmice treba konzumirati nekoliko porcija orašastih plodova, sjemenki i svježe ribe.

Unos tekućine treba biti određen osjećajem žeđi. Prihvatljivi su čajevi od žitarica, a napitke s kofeinom treba izbjegavati. Voda za piće i kuhanje treba biti pročišćena.

Sva hrana treba biti organski uzgojena, a prednost treba dati svježem povrću i voću. Principi makrobiotičke prehrane uzimaju u obzir i način na koji se hrana konzumira i priprema.